Ispod mjesečine: noć koju sam živjela samo za nas

Mjesec je bio pun i blistao je kroz prozor, obasjavajući sobu srebrnim sjajem. Njegova svjetlost padajući na tvoju kožu činila je svaki detalj savršenim – svaki obris, svaka linija, svaki pokret. Stajala sam pokraj tebe, osjetila toplinu tvog daha na svom vratu, i srce mi je poskočilo od iščekivanja.

Tvoje ruke lagano su me dotaknule, prvo kroz odjeću, zatim izravno na moju kožu, i svaki dodir bio je poput iskri koje gore unutra, neukrotive i neodoljive. Osjetila sam kako me vučeš bliže, dok smo oboje zanijemjeli pod težinom tišine koja je postajala sve gušća od želje.

Polako si pratio svaku moju liniju, tvojim usnama istražujući moju kožu, dok sam ja tonula u svaki tvoj dodir. Svaka tvoja riječ šaptom bila je obećanje, svaki pogled izazov, i osjećala sam kako me vodiš u prostor gdje vrijeme ne postoji.

Na balkonu, pod mjesečinom, osjetila sam hladan zrak na koži dok je tvoja ruka grijala moje tijelo. Naše tijela spojila su se u savršenoj harmoniji, svaki pokret bio je ples koji smo vodili samo nas dvoje, a svaka eksplozija senzacija činila je da zaboravimo svijet oko sebe.

Kad si me privukao bliže i osjetila tvoje usne na svojim, svijet je nestao. Bili smo samo ti i ja, dvoje izgubljenih u trenutku koji je trajao beskonačno. Glasovi, šaptaji, uzdasi – sve je to postalo simfonija naših tijela, orkestar koji je svirao samo za nas, dok je mjesečina svjedočila našoj strasti.

Kada je noć odmicala, a mi smo se prepustili svaki dodir, svaki poljubac, osjećala sam kako srce kuca u istom ritmu kao tvoje. Bili smo jedno, u svakom smislu riječi, i znao si to. Ta noć, pod mjesečinom, bila je noć koju sam živjela samo za nas, i svaka sekunda bila je vječnost.